„Mi imamo Grnju bolji je od Džaje, imamo i Luksa što golove daje“, pjevalo se sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća u Gradskom vrtu.

Bili su Ivica Grnja i Ivan Lukačević veliki ljubimci osječkih navijača u eri NK Osijek koju su uglavnom obilježile brojne i dramatične kvalifikacije za ulazak u nekadašnju Prvu saveznu ligu. Klasni napadači su oduvijek bili miljenici publike, a ovaj je dvojac na terenu izgledao moćno i ubojito. Stoga se i u današnje vrijeme spominju kao jedni od najboljih, isto tako i najpopularnijih nogometaša Osijeka u njegovoj povijesti.

Lukačević je nešto stariji, rođen 7. listopada 1946. godine. Bio je robusni centarfor, došao među Bijelo-plave iz amaterskog nogometa i ostavio itekako upečatljiv trag. Svrstavamo ga među najučinkovitije klupske strijelce, uz također prepoznatljivog i konkretnog suigrača iz tog vremena Ljubomira Petrovića. Luksovi su golovi često bili tema navijačkih razgovora u gradu na Dravi jer je naša legendarna „devetka“ zabijala na sve moguće načine. Posebno je bio jak u igri glavom, uz razoran udarac kojega je imao, onako snažan i neustrašiv. Sjajno je koristio ubačaje i asistencije svojih suigrača, gore spomenutog Petrovića i Stjepana Čordaša, dakako i Grnje koji bi ga uvijek nastojao pogoditi „u trepavicu“, što bi praktički već značilo i pola gola. Često i danas, kada putujemo s Bijelo-plavima, diljem Hrvatske netko među starijim ljubiteljima nogometa zna prokomentirati osječkog golgetera i njegove pogotke jer nikoga nisu ostavljali ravnodušnim. Nažalost, prerano je preminuo 2003.

Gento i Struja – tepalo se nekada Grnji (26. travnja 1948.) u vrijeme najupečatljivijih izdanja koje je pružao na zelenom terenu. Kao krilo je bio poput šila. Omalenog rasta, a brz i probojan, zabijao se među suparničke bekove te ih izluđivao svojim prodorima i driblinzima. Ono kako su ga i u kojoj mjeri čuvari „mlatili“ ne bi li ga nekako zaustavili, bilo je teško za gledati. A on bi im opet pobjegao, unatoč svemu što su mu radili. Kako bi rekao njegov nekadašnji kapetan iz tog vremena, Branislav Iličin Kobe, takav bi krilni napadač u današnjem nogometu zlata vrijedio i silnih milijuna.. Zadovoljstvo nam je i dalje ga, u statusu umirovljenika, viđati na utakmicama Osijeka, posebno u društvu još jednoga među nekadašnjim suigračima, poznatog lica i s navijačkog murala u Wilsonovoj (na kojem su i Luks i Grnja), vratara Pave Majera. Nekada im se klicalo s punih tribina, a i danas ih mnogi u gradu rado zaustave samo da bi ih pozdravili i poželjeli dobro zdravlje, prije svega.